SVETI JOVAN VLADIMIR.

 SVETI JOVAN VLADIMIR......Snimeno vo Skopje, galerija MANU.........

 

 Rajko Vujičić:
SVETI VLADIMIR DUKLJANSKI


Navršava se milenijum otkako je živio i vladao Sveti Vladimir Dukljanski, prvi dukljanski svetitelj, čovjek za koga je vizantijski istoričar Skilica zapisao da je bio "pravičan i miroljubiv i pun vrlina", a čiji se kult, osim Duklje (Zete), poštovao i u Dalmaciji, Albaniji, Makedoniji i Bugarskoj. Tekst poznatog istoričara umjetnosti Rajka Vujičića
prenosimo iz najnovije "Matice".

Kosari je posljednja želja bila da je, kada sklopi oči, pokopaju pored voljenog čovjeka

Uz globalni jubilej dva milenijuma hrišćanstva Crnogorci imaju prilike da slave i svoj veliki jubilej - milenijum otkako je živio i Dukljom vladao Sveti Vladimir Dukljanski, poznat i kao Sv. Jovan Vladimir. To je dobra prilika da čitaoce, a i širu javnost, podsjetimo na tu veliku i zanimljivu ličnost naše prošlosti, te da ukažemo na neke manje poznate činjenice i nepoznanice.
Istorijski izvori o knezu Vladimiru (ponekad se tituliše i kao kralj) su dosta oskudni. Ipak, komibinujući podatke koje je o njemu ostavio vizantijski istoričar Jovan Skilica sa onim što o njemu pripovijeda Pop Dukljanin u svom Ljetopisu, može se dobiti približna slika o tom našem vladaru i svetitetlju. 

Bio je sin Petrislava (Petra), vladara Duklje, a prema Dukljaninu, stric kneza Vojislava, osnivača dinastije Vojisavljevića. Vladao je Dukljom i susjednim oblastima (Skilica kaže "Trmalijom i obližnjim oblastima Srbije") i bio u prijateljskim, vjerovatno vazalskim odnosima sa Vizantijom. 

U ratu protiv bugarskog cara Samuila, koji se dogodio oko 998. godine, dopao je sužanjstva i odveden u Samuilov dvor u Prespu. Tu se razvila ljubav između njega i careve kćerke Kosare, koja je od oca izmolila pristanak da se uda za otmenog sužnja. 

Kao carevom zetu vraćena mu je na upravu Duklja i pridodate još neke oblasti u Albaniji. Kao "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrlina" (Skilica) uživao je veliki ugled u svom narodu. Sa svojom ženom Kosarom živio je u "besporočnom braku", te nije imao nasljednika. Međutim, od novog bugarskog cara Jovana Vladislava, Kosarinog rođaka, koji je izgleda bio bogumil, te mu je smetala Vladimirova bogougodnost i popularnost, bio je na prevaru domamljen u Prespu, pogubljen i sahranjen u tamošnjoj crkvi. 

Dogodilo se to 22. maja 1016, godine, mada Crkva drži da se to zbilo godinu dana ranije. Na njegovom grobu su se, prema Dukljaninu, počela događati mnoga čuda, poput ozdravljenja bolesnih, pojave mistične svjetlosti i dr. što je privlačilo mase hodočasnika. To je, kako se vjeruje, uticalo da car Vladislav, vinovnik svetiteljeve smrti, dozvoli Kosari da prenese tijelo svoga muža i sahrani ga u Krajini na Skadarskom jezeru, u crkvi Prečiste Bogorodice Krajinske. 

To je, zapravo, bio manastir u kome je i Kosara provela svoje posljednje dane kao monahinja Teodora. Kada je sklopila oči bila je, po sopstvenoj želji sharanjena ispod nogu svoga muža.
Kult Sv. Vladimira, kao prvog dukljanskog svetitelja, se brzo proširio i izvan Duklje. 

Bio je štovan kao blaženi u Dalmaciji o čemu govori i A. Kačić-Miošić. 

U Albaniji i Makedoniji je poznat kao čudotvorac, dok se na freskama i ikonama u Bugarskoj pominje kao "car bugarski". Izgleda da, kao i mnogi drugi poznati svetitelji, nikada nije bio zvanično kanoniziran, već mu je kult proizveden voljom vjernika, a romantična ljubav Vladimira i Kosare inspirisala je mnoge stvaraoce različitih umjetničkih žanrova.
Mošti Svetog Vladimira počivale su u Bogorodici Krajinskoj do 1215. godine, kada su, iz do sada još nedovoljno objašnjenih razloga, prenešene u Drač. 

Po jednom grčkom žitiju Sv. Vladimir je štovan kao zaštitnik tog grada. Ugledni albanski velikaš Karlo Topi obnavlja 1381-83 g. manastir sv. Jovana kod Elbasana i u njega prenosi svetiteljeve mošti. 

O tom svom činu ostavio je uklesane natpise na crkvi, na staroslovenskom, grčkom i latinskom jeziku. U njima se Sv. Vladimir po prvi put naziva Jovan - Vladimir. Taj spoj je, po svoj prilici, nastao zbog iste vrste mučeničke smrti Sv. Jovana preteče i našeg Sv. Vladimira. Oba su stradala usekovanjem glave, zbog čega se u likovnim predstavama najčešće prikazuju kako na pladnju drže svoje odsječene glave.
Međutim, postavlja se pitanje zbog čega su i pod kojim okolnostima mošti Svetog Vladimira dislocirane iz Krajine, odnosno iz zemlje kojom je upravljao, i prenešene u oblast kojom nikada nije vladao. Dosadašnji istraživači se, uglavnom, samo ovlaš zadržavaju na tom detalju. Odomaćila se teza da su to 1215. g. učinili Epirci. Takvom mišljenju je, izgleda, doprinio K. Jireček, koji pretpostavlja da su Epirci "oko 1215. godine" bili zauzeli Skadar. Njihov dalji prodor u Duklju, pa prema tome ni u Krajinu, se nigdje ne pominje. 

To je vrijeme kada Raškom, u čijem se sastavu tada nalazila Zeta, vlada Stefan Prvovjenčani kao sizeren kralju (!) Đorđu, Vukanovom sinu, koji nominalno upravlja Zetom. Poznato je da je Stefan bio u neprijateljskim odnosima sa vizantijskim dinastom u Epiru (tada je Carigrad bio pod krstašima koji su u njemu osnovali tzv. Latinsko carstvo) Mihailom I Anđelom. Za vrijeme njegove vladavine se, najverovatnije, dogodilo navedeno osvajanje Skadra. Ali, već njegov nasljednik Teodor I Anđel (1214-1230) poboljšava svoje odnose sa Raškom, a najstariji sin Stefana prvovjenčanog, Radoslav, ženi se njegovom kćerkom. Kako onda objasniti zbog čega su "epirski vojnici" 1215. godine prenijeli mošti Svetog Vladimira iz Krajine u Drač, ako su odnosi između Nemanjića i Anđela bili već izglađeni?
 

Pravi razlog tom činu uzgredno, a po svemu sudeći ispravno, komentariše austrijski istraživač S. Hafner u svojoj knjizi Studien zur altsrbischen dynastischen Historiographie ("Studije o starosrpskoj dinastičkoj hijerarhiji", Minhen 1964), iz koje ćemo ovdje citirati nekoliko mjesta. 

On, između ostalog, primjećuje da su "Sava i njegov brat Stefan Prvovjenčani, već od samog početka, stavili starosrpske vladarske biografije u službu državno-političke ideologije i dinastičkih interesa, te da su u toj službi biografije ostale i docnije". To, svakako, nije samo slučaj kod Nemanjića već se susrijeće kod većine feudalnih dinastija tokom srednjeg vijeka. Međutim, Hafner nastavlja, da su se oni, Sava i Stefan Prvovjenčani,"... svim raspoloživim sredstvima državne i vjerske propagande" suprotstavili ukorijenjenoj "državnoj, kulturnoj i dinastičkoj misli Zete, kako bi se za Stefana Nemanju u kultu i istoriografiji stvorilo ono isto što je za Vladimira u Zeti bila već tradicija". Ističući naglašen antagonizam između Zete i Raške on, nadalje, kaže da se time može donekle, a možda i u potpunosti, objasniti prećutkivanje imena svih dukljanskih vladara, ne samo Vladimira nego i kraljeva Mihaila i Bodina, u srpskoj književnosti i istoriografiji srednjega vijeka, te da je "u duhovnim i kulturnim stvarima, i pored gubitka svoje političke nezavisnosti, Zeta još dugo vremena bila nadmoćnija od Raške". 

Kao dokaz za to uzima Ljetopis Popa Dukljanina i Miroslavovo jevanđelje, "dva najpoznatija kulturna spomenika Zete, koji se mogu mjeriti sa sličnim evropskim spomenicima" (navedeno djelo, strana 50-53).
Treba imati u vidu da se prenos Vladimirovih moštiju iz Krajine u Albaniju dogodio u vrijeme kad se svetački kult Nemanjin tek vaspostavljao i učvršćavao, čemu je svakako popularnost starijeg kulta, Vladimirovog, predstavljala ozbiljnu prepreku. Mučenička smrt Vladimirova činjela ga je mnogo pogodnijim za idealnu sliku vladara - svetitelja od Njemanje, koji je umro prirodnom smrću kao monah velikoshimnik. 

Oni se dvojica razlikuju i u načinu vladanja. Nemanja je često ratovao, zauzimao okolne zemlje, rušio gradove, dok je Vladimir bio sasvim drugačije prirode, zapravo više svetac nego vladar. Za njega čak i Skilica, koji nije bio naklonjen Slovenima, kaže da je bio "čovjek pravičan i miroljubiv i pun vrline" (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije. III, str. 117). 

U Ljetopisu Popa Dukljanina je jedno čitavo poglavlje posvećeno Vladimiru. Radi se, zapravo, o kratkom žitiju koje je postojalo u vrijeme nastanka tog spisa - hronike krajem 12. v, a koje je autor samo umetnuo u svoj tekst, očito, u nešto skraćenom obliku. Prva rečenica tog poglavlja glasi: "A dijete Vladimir primi kraljevstvo i rastijaše ukrašen svakom mudrošću i svetošću..", a posljednja, završna: "Ko želi saznati koliko i kakvih dobrih djela i čudesa se Gospod udostojio učiniti posredovanjem blaženog Vladimira, sluge svojega, neka pročita knjigu o njegovim djelima, gdje su njegova djela po redu opisana, pa će zaista znati da je ovaj sveti čovjek bio duh sa Gospodinom i Bog bijaše s njime, kome čast itd. "Ta knjiga koju Dukljanin pominje može biti samo svetačko žitije ili neki sličan hagiografski spis.  

Između Njemanje i Vladimira mogu se povući neke paralele. Oba su bila zatočena. No, dok je Vladimira izbavila careva kći, Nemanju je, prema žitiju, iz sužanjstva spasio sv. Đorđije. Ne govori se o načinu Nemanjinog zarobljivanja, dok Pop Dukljanin za Vladimira daje podroban opis. 

On, naime, pripovijeda kako se Vladimir sa vojskom sklonio na brdu Oblik, gdje je bilo mnogo zmija otrovnica koje su smrtno ujedale njegove vojnike. Blaženi Vladimir se pomolio Bogu, te su od tog momenta zmije postale bezopasne. To je, ujedno, i prvo čudo koje mu se pripisuje. Međutim, vidjeći da se ne može nositi sa mnogo jačom vojskom bugarskog cara, a da bi spasio svoje vojnike i narod, on se sam predaje. Dukljanin navodi njegove riječi upućene onima oko sebe: "Kako vidim, premila braćo, treba da ispunim onu jevanđeosku izreku koja veli "Dobar pastir daje svoju dušu za svoje stado."

Taj stih po jevanđelju izgovara Hrist kojemu se pripisuju vrline dobrog pastira, "..Takvo ponašanje, u Vladimirovom slučaju, na izgled je daleko od borbenog viteštva srednjeg vijeka, ali je blisko hrišćanskom žrtvovanju za spas drugih. 

S tom i sličnim sekvencama htjelo se naglasiti da je Vladimir još za života ispoljavao visoke svetiteljske vrline. Možda se zbog toga njegov lik na freskama i ikonama ponegdje prikazuje vrlo sličnim Hristovom izgledu (prije svega u Makedoniji, kao što je slučaj na ikonostasu u sv. Naumu). Pri tome pada u oči i činjenica da on svoje potčinjene po hrišćanskom običaju naziva "braćom".
 
Neobična je i činjenica što se na teritoriji Crne Gore nije sačuvala nijedna crkva iz srednjeg vijeka njemu posvećena. 

Isto tako se ne može objasniti zbog čega u starom živopisu i ikonopisu Crne Gore i Srbije nigdje nema lika Sv. Jovana Vladimira, a susreće se na području pomjesnih crkava izvan jurisdikcije Pećke patrijaršije.
  Pouzdano se zna da su 1383. donešene u Šin Đon (Sveti Jovan) kod Elbasana i da su smještene u crkvu koju je za sveca obnovio Karlo Topi.

Manastir Šin Đon je smješten u dolini rječice Kuše, koja se nekoliko stotina metara od manastira uliva u rijeku Škumbu. Udaljen je nekih desetak kilometara od Elbasana (ranije Neokrasta) na putu prema Tirani.   

crnogorski pisac i publicista Savić Marković – Štedimlija. Poslije  »Gorštačka krv« i »Tragom popa Dukljanina«.  

: "Vladimirova grobnica je slična onoj koja se nalazi u sv. Naumu kod Ohrida,