Makedonija, 

zagrebačka mineraloška škola

Profesor je poveo svojega učenika sa sobom na put. Kad je taj učenik jednom postao profesor imao je i on svoje učenike i također ih je poveo sa sobom onim istim putem. Kad je poneki i od tih mladih učenika postao profesor poveo je pak sa sobom istim stopama svoje učenike. Ne pitate li se što je to bilo toliko trajno privlačno i kuda su to oni putovali i što su oni zapravo bili? Odgovor je i kratak i dug i jednostavan i kompliciran. Putovali su u Makedoniju a bili su mineralozi i petrolozi.

Ostalo nam je otkriti još njihovo polazište. Svi oni dolazili su iz svojevrsne „košnice“, stare zgrade u Demetrovoj ulici br. 1 zagrebačkoga Gornjega grada, iz koje su već stoljeće i pol stasali mineralozi i petrolozi. Promatrajući taj prirodni slijed učitelj-učenik valja reći da je tamo stasalo već šest generacija mineraloško-petrografskih stručnjaka, što je rezultiralo svojevrsnim uvođenjem, brušenjem i prihvaćanjem termina „Zagrebačka mineraloška škola“.

I prvi bugarski stručnjaci koji su u svojoj zemlji kasnije razvijali mineralogiju i petrografiju, Bončev i Zlatarski upravo su tamo izradili svoje doktorate i ispekli zanat. Kad smo već počeli u priču uvoditi konkretna imena morati ćemo imenovati spomenute i profesore i učenike koji su s vremenom postajali profesori. Prvi od njih koji je kročio u Makedoniju po okončanju I. svjetskog rata bio je Fran Tućan, profesor mineralogije na Zagrebačkom sveučilištu i ujedno ravnatelj zagrebačkoga Mineraloško-petrografskoga muzeja, a njegovi istaknutiji učenici koje je vodio tamo bili su: Ljudevit Barić, Miroslav Tajder, Luka Marić, Vladimir Majer, Kurt Jenko i Stjepan Šćavničar. Tućan je iza sebe ostavio dojmove iz Makedonije pretočene u pisanu riječ, ali je vjerojatno i započeo snimanja fotografija u Makedoniji poslije I. svjetskog rata.

Njegove fotografije su malobrojne i do sada pronađene u njegovim znanstvenim i stručnim radovima (npr. Glasnik Skopskog Naučnog Društva – knjiga II, sveska 1-2. Skopje 1926), ali na žalost ne i u arhivima. Fotografija i njeno šire korištenje bilo je još u povojima, sputano brojnim nespretnostima na ovakvim zahtjevnim mineraloškim ekspedicijama. Sretna okolnost na tom polju nastala je kada se toga sustavno prihvatio Tućanov đak i najbliži suradnik, Ljudevit Barić.

Većina njegovih fotografija nastala u Makedoniji je iz ranih tridesetih godina prošloga stoljeća. Iz fundusa Mineraloškopetrografskoga odjela Hrvatskoga prirodoslovnoga muzeja, gdje se te fotografije danas čuvaju, ponajviše kao stari negativi na staklu velikoga formata, odabrali smo one koje su svojevrsni dokument tog vremena. Bile su tu na izbor fotografije makedonskih planina, gradova i pojedinih onovremenih građevina ili pak žitelja Makedonije.

Sve je to dio opće kulture i ne može samo tako promaći ni krajičku oka makar neko bio i mineralog, a ovjekovječeno danas može biti zanimljivo i širem krugu znatiželjnika nego što su to samo mineralozi i petrolozi.

Normalno da su fotografije iz tog vremena crnobijele, pažljivo odmjerenih kadrova, očito da je tada ipak priprema za svaki snimak trajala duže vrijeme, jer je postupak snimanja bio vrlo zahtjevan, a fotografski materijal poprilično ograničen. Ljudi su na slikama strpljivi i dobro pripremljeni za, gotovo bi rekli obred fotografiranja, u kakvoj god situaciji bili zatečeni.

Dobro je vidljiva razlika prema današnjim „ultra šnelfotografijama“ kad su za hvatanje i pohranjivanje na raspolaganju nepresušni prostori i u najmanjem modernom fotoaparatu, pa je većina fotografija em na brzinu, em nepažljivo snimljena. Na današnje fotografiranje kad ga zatekne, jedva da se netko osvrne. Usprkos svemu, tim ljudima na ovim starim fotografijama, iako vjerojatno više nisu među živima, gotovo da im u njihovom pogledu još uvijek možemo pročitati misli, osjetiti snažan ljudski ponos i sigurnost na tom makedonskom kamenu što ga baštine u nepreglednom nizu izredanih pokoljenja koja se negdje u nedogledu, u konačnici i stapaju s tim kamenom.

Mi koji smo imali priliku čuti i popratne originalne priče uz gotovo svaku fotografiju od njenog autora, profesora Barića, sjećamo se da je u tim pričama nebrojeno puta isticana gostoljubivost i duboko usađeno izvorno poštenje ljudi koje su tu sretali. Mi današnji učenici, kako ovom vremenu i priliči, „naškljocamo“ mnoštvo fotografija od kojih će neke možda ostati svjedočanstva pak za neka druga buduća vremena.

I danas nas popriličan broj dolazi u Makedoniju iz one iste već spomenute „košnice“ zagrebačkoga Gornjega grada i moramo priznati, pritom svaki put u Makedoniji ostavljamo i komadić srca. Mi doista u Makedoniju ne odlazimo već joj se neprestano vraćamo.

Nabrojimo neke i od „mlađe generacije“, koji su struku promicali na makedonskim materijalima, Petra Raffaellija, Vjekoslava Brajdića, Stanka Međimorca, Veru Marci, Martu Crnjaković, Vladimira Zebeca, Tonči Balić-Žunić, Vladimira Bermanca, Ladislava Palinkaša, Darka Tibljaša, Marina Šoufeka, Biserke Radanović-Gužvice, Davorina Zagorščaka, Dražena Balena, Davora Kudrnovskog, Dragana Bukovca, Boška Lugovića, Snježane Mikulčić Pavlaković, Sabine Strmić Palinkaš, Željke Žigovečki Gobac i Andreje Čobić.

Na mineraloškim materijalima iz Makedonije skovano je više znanstvenih radova, doktorata i magisterija u Hrvatskoj. Tu bi istaknuli disertaciju Ljudevita Barića, u kojoj je mineraloški obrađen kianit sa Selečke, disertaciju Miroslava Tajdera o petrogenezi magmatskih stijena Kožufa, opis novih minerala rebulita i dorallcharita Točija Balića-Žunića i suradnika, zatim disertaciju Vladimira Bermanca u kojoj je obrađena kristalokemija barijskih silikata Nežilova gdje je utvrđen i novi mineral nazvan nežilovit, te magisterije Petra Raffaellija i Vladimira Zebeca koji su obradili paragenezu lokaliteta Dunje. Međutim i današnja Makedonija se vidno promijenila. Ona sad ima niz svojih vrsnih mineraloga i petrografa s kojima smo u skorije vrijeme surađivali, poput Tomice Ivanova, Gorice Šoptrajanove, Riste Stojanova, Mile Galeskog, Simeona Jančeva, Gligora Jovanovskog, Blaže i Ivana Boeva, Tene Šijakove-Ivanove, Petre Makreskog i zajednički s njima pokušavali odgonetnuti neke od univerzalnih tajni mineralogije vezanih za ove prostore. A Makedonija je još uvijek prepuna mineraloških tajni. Još za mnogo profesora i njihovih učenika, s obje strane.